Dva drugara

Bila jednom dva drugara,
dva drugara, da im nema para,
uvijek su se gostili,
nikad nisu postili,
a, kamoli Boga molili.

A, jednom davno šumom krenuli,
zalutali, pa lijevo skrenuli,
o, moj Bože, reci im, drugarima nesretnim,
da izlaza nema, putem tim.

Otad prošlo puno dana,
ma, nadirali sa svih strana,
lica bradata, svima dobro poznata,
nikako da sjašu s vrata.

I na kraju su loše svršili,
pa, po šumi se svi raspršili,
osta samo pjesma stara,
nema više dva drugara.